Mova naša. Vialikdzień i Pascha (Paska)
Mova — heta sistema. Sistema strojnaja, ale stroj hetaje sistemy — nie stroj kampjutarny. Hety stroj chutčej bijałahičny. Pamiatajecie? Maksim Łužanin kazaŭ: «Homan viekavoha boru»…
Elemienty hetaj sistemy jak orhany ŭ arhaniźmie: jany mohuć druhi raz mieć adznaki niejkich daŭniejšych źmien, być rudymientami daŭniejšych funkcyj, jakich my nie pojmiem, nie ŭviedaŭšy ŭpiarod historyi raźvićcia arhanizmu, jaho evalucyi. Jak roznyja dreŭcy ŭ lesie: mohuć być kryvyja, bolš razhalistyja, mienš… Čamu hetaje ci toje dreŭca nie takoje jak inšaje dreŭca? Ci «ŭ malenstvie» patačyŭ jaho byŭ jaki šašal? Ci adłamaŭ niechta halinku? A katoryja ekzatyčnyja drevy i zusim majuć dziŭnuju dla našaha voka formu. Čamu? Bijołah adkaža.
Tak i ŭ movie: jość i ekzotyka i niajasnyja vykryŭleńni… Jość u biełaruskaj movie cikavaje słova, jakoje zachoŭvaje adznaku daŭniejšaje sistemy. Heta słova Vialikdzień. Heta vyklučeńnie z praviłaŭ. Heta składanaje słova, jakoje składajecca z prymietnika i nazoŭnika. Cikava ŭžo toje, što prymietnik hety maje daŭniejšuju, karotkuju formu. Ale hetaja źjava choć i redkaja, ale zbolšaha zvyčajnaja. Hlańcie, kolki razoŭ Kupała vykarystoŭvaje jaje ŭ adnym vieršy:
Što ja mužyk, usie tut znajuć,
I, jak jość hety śviet vialik,
Ź mianie śmiajucca, pahardžajuć, –
Bo ja mužyk, durny mužyk. (…)
Jak chvor dy biedzien – sam biarusia
Lačyć siabie: ja čaraŭnik!
Bo ja biaz doktara lačusia, –
Bo ja mužyk, durny mužyk. (…)
Ale choć kolki žyć tut budu,
Jak budzie viek tut moj vialik,
Nikoli, bratki, nie zabudu,
Što čałaviek ja, choć mužyk. (…)
U žyvoj movie my časta pačujem vidzion, povien, kožan… Ale u słovie Vialikdzień prymietnik vialik unikalny tym, što jon častkova zachavaŭ daŭniejšuju formu skłanieńnia prymietnikaŭ. Vialik-dzień — u Rodnym skłonie Vialika-dnia. Daŭniej prymietnik skłaniaŭsia jašče šyrej:
A pisana ŭ Trocach, u čaćvier pa Vialicydni, pad lety pa rastvie Haspodni tysiača i trysta i dzieviaćdziesiat i dzieviać. (Daroŭnaja hramata kniazia Vitaŭta vilenskim kanonikam z dnia 03.04.1399)
Padobnym čynam pavodziła siabie daŭniej nazva horada Navaharadka, jaki ŭ daŭniejšych tekstach nazyvajecca Noŭharadak. Nazoŭny skłon — Noŭharadak, dajechać da Naváharadka. Bačym, što forma Rodnaha skłonu pieramahła ŭ narodnaj naźvie staradaŭniaha miesta. U hieahrafičnych nazvach heta zdarajecca.
Što ž da Vialikadnia, to skłanieńnie pieršaj častki słova pavodle «karotkaha» ŭzoru ciapier zachavałasia adno ŭ Nazoŭnym, Rodnym i Vinavalnym skłonach, a ŭ rešcie skłonaŭ prymietnik pavodzić siabie jak zvyčajny korań u zvyčajnym dvuchsastaŭnym słovie sa złučalnaj hałosnaj: «Padrychtavać k Vialikadniu»; «Heta było letaś ab Vialikadni».
Što da novaha słova «Pascha», to i jaho nie zabyvajmasia skłaniać pravilna, pavodle zvyčajnaha ŭzoru asnoŭ na -ch: Pascha, niama Paschi, daju Paśsie, baču Paschu, hanarusia Paschaju, dumaju ab Paśsie, šukaju ŭ Paśsie.
Ale, praŭdu kažučy, u nas, kali i ŭžyvali hetaha słova, to mieli varyjant Paska, skłaniajučy naturalna pavodle zvykłaha ŭzoru na -k: u Pascy, ab Pascy.
Bolš biaśpiečna kazać Vialikdzień. A teołaham, jakim słova Pascha nie ŭniknuć, treba dobra vyvučyć, jak jano skłaniajecca.