Mova naša. Šanujcie dyjalekty svaje
Ludzi inšy raz lubiać z nastalhijaj paŭspaminać słovy svaich baćkoŭ i dziadoŭ. Maŭlaŭ, jak škada, što treba było ad hetych miłych dyjalektnych słoŭ admovicca… Tut jany časta dapuskajuć strašennuju pamyłku.
Pierš-napierš nie ŭsio, što zdajecca nam dyjalektnym, sapraŭdy možna adnieści da katehoryja «dyjalektu». Pierš, čym nazyvać niešta «dyjalektyzmam» varta zirnuć u tłumačalny słoŭnik dy pravieryć u piśmieńnikaŭ, ci časta ŭžyvajecca hetaje słova. Čaściej za ŭsio našyja niezvyčajnyja słoŭcy akazvajucca vielmi navat takimi zvyčajnymi ŭ biełaruskaj litaratury, a śviedčyć heta tolki ab tym, što našy baćki viedali biełaruskuju movu značna lepš za nas — tak jak viedali jaje našy piśmieńniki. Takoje adčuvańnie, što my tak pryvykli da ciesnaty i nievyhody, što kožnuju prajavu šyryni, ekspresii, moŭnaj svabody aŭtamatyčna zapisvajem u «niazhodnaje z normami litaraturnaj movy».
My časta nie viedajem i nie ŭjaŭlajem sabie absiahaŭ litaraturnaj movy. My miarkujem ab joj pa hazietach, a hetaje mierkavańnie moža nas zavieści nie ŭ toj bok.
Pierš-napierš leksičnaje, frazieałahičnaje bahaćcie žyvoj movy ničym nielha zamianić. U movie haziet niama jamu adpaviednikaŭ. Kuźma Čorny pisaŭ, što prychodzicca źviartać uvahu maładych «kandydataŭ u piśmieńniki», što tyja kalečać sabie movu hazietnymi vyrazami, robiać jaje «niepiśmiennaj»:
«Ja pracuju ŭ redakcyi «Biełaruskaje vioski», i mnie davodzicca čytać vielmi šmat dopisaŭ ź vioski i litaraturnych tvoraŭ maładych viaskovych aŭtaraŭ. Dyk ja na vyraznych prykładach baču, jak drukavanaje słova psuje piśmiennaść moładzi, zabivaje ŭsiu jaje pryrodnuju čułaść da movy». («Niebiełaruskaja mova ŭ biełaruskaj litaratury»)
A fanietyčnaje bahaćcie? Jaho taksama varta bierahčy i rupliva achoŭvać — navat najdrabniejšuju jaho drabnicu. Prafiesar Fiodar Jankoŭski narakaŭ na nastaŭnikaŭ, što pieravučvajuć dziaciej vymaŭlać «dajCJe» zamiest «dajCJa». Navukoviec ličyć, što nijakim pravam nielha tak rabić. Dyj takaja varyjantnaść znachodzicca ŭ miežach arfaepičnych normaŭ biełaruskaj movy, jakija darečy akreśleny vielmi dalikatna.
Tamu, usie zasłužonyja znaŭcy našaj movy zhodna kažuć nam, što normy pavinny adpaviadać rečaisnaści, realnamu maŭleńniu naturalnych nośbitaŭ našaj movy. Našto ž my sabie ich zvužajem? Adnyja słovy niespraviadliva paznačajem jak dyjalektnyja, huki zapisvajem u nienarmatyŭnyja, kali hetaha ad nas nichto nie patrabuje…
Normy — kali jany zaciesnyja, štučna i niemaviedama čamu zvužanyja — jany zabivajuć žyvoje bahaćcie žyćcia i pryrody, robiać ź viekavoha boru «haj telehrafnych słupoŭ». Tak nazvaŭ heta Maksim Łužanin ŭ adkrytym liście da Kandrata Krapivy, što tak i nie byŭ tady apublikavany:
«Mova, Kandrat Kandratavič, — homan viekavoha boru, źlitny i adziny, adnak kožnaje słova, jak i kožnaje dreva, maje svoj hołas i pošum, koler i smak, svoj vyhlad i ład. Tut zaŭsiody ciopła i ŭciešna, jość na što hlanuć, što pasłuchać, siudy zaŭsiody horniecca serca. A voś u haj telehrafnych słupoŭ — usie abstruhanyja, usie čysta roŭnyja, usie na adzin kapył, — u taki haj, vystrajeny ŭ niekatorych słoŭnikach, nie ciahnie: ź ich nie pačuješ movy žyvoj, trapiatkoj, histaryčna asensavanaj».
Jak ekołahi ŭvieś čas adkryvajuć novyja vidy ŭ prakavietnych puščach — tak i movaznaŭcy navat nie mohuć sabie ŭjavić — jakoje novaje adkryćcio i siensacyju jany znojduć niekali ŭ movie, kali zachavanaja budzie jaje naturalnaja ekasistema. Dbajma pra ekałohiju našaha moŭnaha «haju» i nie zvužajma sabie normaŭ. Asabliva, kali nas nichto ab hetym nie prosić.