Dziudzia, koka, lola, buba i z taho ž šerahu — papa. Pryčym kolišniaja papa — zusim nie ciapierašni
Anatol Sidarevič u siabie ŭ fejsbuku apublikavaŭ uspaminy pra svajo dziacinstva — i čysta dziciačyja słovy.
Chleb. Ilustracyjnaje fota — pres-słužba Minabarony Biełarusi
Adnaho razu na sajcie ja napisaŭ niejki kamientar i ŭžyŭ u im słova «dziudzia». Jakoje ž było majo ździŭleńnie, kali niejki maładzion na poŭnym surjozie spytaŭsia: a što heta takoje — dziudzia? Chłopiec toj byŭ, treba dumać, ad naradžeńnia haradski. Daviałosia patłumačć jamu, što dziudzia na «dziciačaj» movie vioski — i śvińnia, i parasia, i padśvinak.
Dziciaci maje zadubiency kazali: och, i vymurzaŭsa ty, Ivanko, jak dziudzia; daj-no ŭmyju tvoj vid. (U dužkach patłumaču: vid — heta tvar. Tak kažuć i ŭ Zadubji, i, jak śviedčyć Leanid Drańko-Majsiuk, u adlehłym ad našaha siała Davyd-Haradku. Jak bačym, słova davoli raspaŭsiudžanaje. Och, i vymurzaŭsia ty, Ivanka, jak dziudzia; daj ža ja ŭmyju tvoj tvar.)
Pračytaŭšy pytańnie taho maładziona z sajtu, ja paharataŭ słoŭnik biełaruskaj movy akademika Mikałaja Biryły i biełaruska-rasijski słoŭnik pad redakcyj akademika Kandrata Atrachoviča (Krapivy) — i nie znajšoŭ taje (taho) dziudzi. Musić, «dziciačyja» słovy akademiki paličyli nie vartymi ŭvahi.
Nie skažu, što ŭ kamunikavańni darosłych z małymi dziećmi, a taksama dziaciej miž saboju, zadubiency majuć niejki admietny leksikon. Zadubienskaje dzicia lalku i małoje dzicia nazyvała, jak i ŭsiudy ŭ Biełarusi, lalaj. Lala chadziła ŭ loli. Tak zvyčajna nazyvali sukienačku (pa-zadubiensku sukieniečka; ad słova sukieńka), ale lolaju była i kašula, u jakoj małyja chadzili hadoŭ da čatyroch, kali chłopčykam ŭžo musili šyć pieršyja nahavicy, a dziaŭčatkam — sukieniečki. Viedama, dobraja lala — zaŭsiody caca.
Cacaj nazyvali i cacku, i jakuju inšuju pryvabnuju reč, ale cacaj nazyvali i pasłuchmianaje dzicia i pry hetym hładzili jaho pa hałoŭcy abo davali jamu buśku: oj, jakaja ty caca, Nadziečko. (Nikoli nie zabudu, jak adna dziaŭčynka, pačuŭšy ad mamy słova «caca», ale nie dačakaŭšysia piaščotnaha dotyku da hałavy, pahładziła siabie sama.)
Kali dzicia chacieła vady, to prasiła pipy. Mahło dzicia paprasić i prasiła ŭ mamy kóko (jajka nazyvali «koka» i ŭściaž u Biełarusi, jak i ŭsie słovy, uspomnienyja spadarom Sidarevičam, užyvalisia ad Ašmiany, ad Vilni da Čačerska i Branska — NN). Koko tamu, što kuračka «kaža»: ko-ko-ko. Dobra ŭletku. Tady kurački sama niasucca. Uletku dzieciam mnoha ŭsiakich bubaŭ — jahad: i čornyja, i łachačý (u inšych miaścinach bujaki, durnicy, łuchiny), i bruśnicy. A ŭžo ŭvosień — žurachviny. Na žurachviny dzieci nie nadta kvapilisia: kisłyja, nie sałodkija. Nie pamiataju, kab u Zadubji kultyvavali ahrest i parečki — smurodzinu i ŭłasna parečki (čyrvonyja). Hetyja kultury ja ŭbačyŭ pieršy raz u 1957 hodzie ŭ Małkavičach. Ad taho času lublu čornyja parečki i ahrest.
Parečki i ahrest zadubiency nie kultyvavali mo i tamu, što ŭ stalinskuju paru kožny kust abkładaŭsia padatkami. U zharełym (1938), a potym i spalenym Zadubji da siaredziny 1950‑ch praktyčna nie było i sadoŭ, kali nie ličyć ślivak i višeń. Sady sa ščepami, jak mnie pomnicca, byli ŭ toj čas u Ivana Paŭłaviča Sidareviča (Rusieckaha pa-vuličnamu), u Vasila Paŭłaviča Malaŭki (Buliča) i ŭ Sidara Małyški na chutary Vostravie. Jabłyni byli zvyčajna dzikija.
Kali dzicia ciahnuła ruku da ahniu ci da žaru, jaho zaścierahali: «Nie čapaj: žyža!». Značna paźniej ja daviedajusia, što byŭ u našych praščuraŭ boh ahniu i kavalskaj spravy Žyžal i što słovy «žyža», «žeža» — heta troški pierajnačanaje imia taho božyšča. Značna paźniej ja daviedajusia, što byŭ u našych prodkaŭ i Ziuzia — boh choładu i marozu, jakim u maim Zadubji pałochali dziaciej: «Nie jdzi na dvor — tam ziuzia». Kali ž dzicia ŭpała, vyciałasia, ukałołasia, u jaho na ciele mahła źjavicca váva. Zrešty, vava — nie tolki bolka, ale i bol. Nu, a słova kaka viadomaje i samym urbanizavanym sučasnym dzieciam.
Anatol Sidarevič, fota z fejsbuka
Maje ravieśnicy i ravieśniki, starejšyja i maładziejšyja dziaŭčaty i chłopcy byli nie nadta kab raśpieščanyja baćkami (pra sirot maŭču). Kielka (cukierka) pierapadała im chiba tolki na śviata. Niaredka dzieci byli radyja skibcy ci akrajcu chleba. Daŭno ja nie čuŭ, kab dzieci prasili ŭ baćkoŭ papy.
«Papa» — mienavita tak advieku na «dziciačaj» movie nazyvali ŭ nas chleb. Dziŭna było čuć, jak našy haradskija ravieśniki, źviartajučysia, da baćki, pramaŭlali hetaje papa. Nam tłumačyli, što słova — haradskoje, «ruskaje». Padrastajučy, cikaviačysia historyjaj dy čytajučy rasijskuju kłasiku, ja moh skazać, što słova toje — i nie «ruskaje», i nie słavianskaje, a hreckaje dy z hreckaje movy pierajšło ŭ łacinskuju i francuzskuju. Z francuzskaje movy jano było zapazyčana rasijskimi dvaranami, jakija ličyli, što adviečnaje rasijskaje tiatia hučyć nadta nizka, a voś francuzskaje le papa ŭzvyšaje ci to «obłahoroživajet» ich. A ŭ dvaranaŭ byli chałopy —dvarovyja ludzi, jakija pierajmali i noravy, i maniery, i leksiku panoŭ. Ad chałopaŭ słovy pierachodzili ŭ viosku. Samo saboju, leksiku «błahorodnych» pierajmali i rasijskija haradskija nizy. Tak pastupova (i heta možna prasačyć pa rasijskaj litaratury) papa vycieśniŭ z žyvoje movy tiatiu. A ŭžo z rasijskimi čynoŭnikami, nastaŭnikami dy baciuškami hety papa pryjšoŭ u Biełaruś (u tutejšych panoŭ byŭ, što ni kažy, tatuś).
U Zachodniaj Biełarusi padchoplenaje rasijskimi chałopami i pryviezienaje z Rasii słova «papa» vycieśniła naša i nie kolki naša — adviečna słavianskaje «tata» (u Zadubji — táto) na vačach majho pakaleńnia. Praŭda, ja daŭno nie čuŭ, kab dzieci prasili ŭ darosłych chleba. Musić, pa miery taho, jak u dziaciej adpadała patreba prasić u darosłych papy, pieršapačatkovy sens hetaha słova zabyvaŭsia. I ciapier, kali ja, žartujučy, prašu ŭ dziciaci padać mnie papy, dzicia nie razumieje mianie. Jak nie razumieje (u bolšaści vypadkaŭ) i słova «tata». Kali ja čuju hetaje słova z vusnaŭ dziciaci, na momant zamiraju: nahetulki jano byvaje niečakanaje.