Łukašenka aburyŭsia, što vada z Prypiaci ciače va Ukrainu
Palityk siońnia pravioŭ naradu pa raźvićci prypiackaha Paleśsia.
Siarod inšaha, jon źviarnuŭ uvahu na vodnyja resursy, hałoŭny ź jakich — Prypiać: «Kudy sychodziać hetyja vody? Ładna b Ukraina karystałasia napoŭnicu dniaproŭskimi vodami… U mora sychodziać hetyja vody. Dyk čamu ž my siońnia nie dumajem pra toje, što hetuju vadu treba «paviarnuć nazad» tady, kali treba, i tudy, kudy treba?».
U suviazi z hetym jon zhadaŭ, što kiraŭnictva Homielskaj vobłaści prapanoŭvała jamu viarnucca da temy Dniaproŭska-Buhskich kanałaŭ. Alaksandr Łukašenka daručaŭ staršyni abłvykankama Ivanu Krupko ŭnieści prapanovu.
«Jon mnie jak unios prapanovu — u mianie ŭ vačach paciamnieła. Bo takich ahromnistych hrošaj u nas prosta niama», — skazaŭ jon.
Prypiać.
Alaksandr Łukašenka tym nie mienš adznačyŭ, što nakont hetaj idei treba jašče paraicca z abaznanymi i razumiejučymi ludźmi, jakija praniklisia dadzienaj temaj: «Kali treba hetym šlacham iści i heta akupicca i pryniasie vynik Homielskaj vobłaści — pierachreścimsia i pačniom rabić. Tamu treba davieści ŭsio da rozumu. Nie toje što dzieści ideju pačuli dobruju i babachnuli: «Davajcie hrošy!». Treba razumieć. Jość u nas hrošy ci niama, buduć ci nie, daść vynik ci nie. Kali daść — budziem šukać hrošy».
«My hety zadzieł — sistemy Dniaproŭska-Buhskich kanałaŭ — nie zahubili. I siońnia, kali patrebnaja vilhać na palach, jon moža mocna prydacca. Ale my nie pavinny iści ŭślapuju. Treba najsurjoźniejšym čynam hetaje pytańnie prapracavać. Padumajcie nad formułaj cany pytańnia», — dadaŭ jon.