Maryna Zołatava piša knihu pra žančyn u turmach
Były hałoŭny redaktar partała Tut.by raskazvaje pra žyćcio i pakuty biełarusak za kratami paśla 2020 hoda.
Maryna Zołatava raskazała Polskamu radyjo zajmajecca apošnim časam prajektam, jaki źviazany z najnoŭšaj historyjaj Biełarusi.
— Heta vielmi važnaja sprava, važny abaviazak, jaki ja pavinna vykanać. Zanatavać našu historyju. Ja maju na ŭvazie historyju žančyn, jakija siadzieli ŭ turmie. Raskazać pra toje, što ŭvohule saboj ujaŭlaje biełaruskaja turma — žanočaja turma. Ja raskazvaju i pra śledčy izalatar, i pra kałoniju. Raskazvaju pra toje, jak my tam žyli, jak na nas upłyvaje turma, va ŭmovach, u jakich my tam znachodzimsia, ci źmianiaje jana nas, jakija tam žančyny, jak ludzi tam žyvuć, jak jany prachodziać praz usie hetyja vyprabavańni. Voś pra heta budzie kniha. Ja ŭžo napisała davoli vialikuju častku, i ŭsio jašče znachodžusia ŭ pracesie.
— Čamu vy heta vyrašyli zrabić?
— Pa-pieršaje, ja liču, što ŭsio heta treba zanatavać.
Maja prababula padčas Druhoj suśvietnaj vajny taksama znachodziłasia na Vaładarcy, jakuju ŭ toj čas, zdajecca, nazyvali astroham. Jana trapiła tudy za supracoŭnictva z padpolščykami, i jaje tudy kinuli akupacyjnyja niamieckija ŭłady.
Paśla jana trapiła ŭ niamiecki pałon, a ŭžo paśla zakančeńnia vajny viarnułasia na radzimu. Kali ja była maleńkaja, jana časam raskazvała mnie svaju historyju. Ale, na vialiki žal, nichto hetuju historyju nie zanatavaŭ. Tamu niekatoryja rečy ja źbirała pa roznych inšych krynicach, ale ŭsio roŭna ja vielmi mała viedaju, na žal, pra historyju majoj prababuli. Ja liču, što svaju historyju, historyju žančyn, jakija siadzieli ŭ adzin i toj ža čas sa mnoju ŭ SIZA, u kałonii, vielmi važna zanatavać — prosta kab jany nie zhubilisia. Nu i, pa-druhoje, žančyny vyzvalajucca, vychodzić vielmi šmat intervju, ale ŭsie jany bolš-mienš adnastajnyja. Da taho ž jany vielmi časta ananimnyja. Z-za hetaha, mnie zdajecca, hublajecca kaštoŭnaść infarmacyi. Hety naš vopyt — traŭmatyčny, dramatyčny. Pra jaho treba raskazvać bolš šyroka, moža, bolš źmiastoŭna, bolš abjomna. Tamu hetaja kniha i źjavicca.
— Što było dla vas najbolš traŭmatyčnym? Psichałahičnyja pieražyvańni, ci, mahčyma, niejkaje fizičnaje nasille? Davajcie pasprabujem na heta pahladzieć z vašaj asabistaj pierśpiektyvy, bo vy taksama, mabyć, budziecie hierainiaj hetaj knihi.
— Ja havaru i pra svoj vopyt, ale ja jašče nie padličvała, kolki razoŭ, ale vielmi časta pra heta pišu. Ja ŭžyvaju ŭ knizie frazu «mnie pašancavała» ci navat «mnie vielmi pašancavała», tamu što ja nie była źbitaja, mianie nie prasavali supracoŭniki kałonii. Mnie pašancavała i ŭ tym, što, vidać, samaje kaštoŭnaje, u mianie zaŭsiody była suviaź z rodnymi. Mnie zaŭsiody spraŭna ad ich prychodzili listy, i jany telefanavali. Ale ja na svaje vočy bačyła šmat historyj, kali ludzi sapraŭdy strašna pakutavali. I ad taho, što ŭ ich byli prablemy sa zdaroŭjem.
Vidać, vy čuli pra Volhu Čukaravu, ź jakoj zdaryŭsia insult, i ŭ vyniku jana amal straciła zrok. Navat nie amal — jana straciła zrok, jana ničoha nie bačyć, moža tolki adroźnivać śviatło i ciemru. Šmat historyj źviazana sa zdaroŭjem.
Maša Kaleśnikava, jakaja paŭtara hoda znachodziłasia ŭ pamiaškańni kamiernaha typu… Jaje historyja jakraz bolš-mienš viadomaja. Byli ludzi, u jakich nie było nijakaj suviazi z rodnymi. Ci, kali, naprykład, adrazu piać členaŭ siamji znachodzilisia ŭ turmie. Ci historyi, kali maci, dačka i baćka atrymali pa piać hadoŭ za toje, što zapisali videa na vybarčym učastku ŭ 2020 hodzie.
Ale asabista mianie bolš za ŭsio zasmučali mienavita historyi, kali žančyny pakutavali prosta tamu, što ich dzieci zastavalisia bieź ich, što jany nie viedali, što ź imi adbyvajecca.
Bo, skažam, kali žančyna raźviałasia z mužam, a dzieci zastalisia z mužam, časta hetaja suviaź abryvajecca. Byli historyi, kali dzieci, niekatoryja ź ich, znachodzilisia ŭ internatach. Kali asabista pra mianie havaryć, to składanyja momanty byli źviazany z tym, kali ja pieražyvała za svaich rodnych. Kali ŭ ciabie niama nijakaj infarmacyi pra toje, što adbyvajecca ź imi ŭ hety momant. Ja vydychnuła z palohkaj, kali daviedałasia, što maja siamja źjechała ź Biełarusi. I tady mnie sapraŭdy stała značna praściej, i paśla ja ŭžo nie tak mocna pieražyvała.
— A što vas dahetul uzrušvaje ŭnutry?
— Čaściej za ŭsio ja ŭspaminaju niejkija kranalnyja momanty, jakija jakraz u turmie, vidać, ty adčuvaješ bolš vostra. Kali ty znachodzišsia na voli, ty nie nadaješ uvahi niekatorym rečam, jakija zdajucca drobiaźziu: pavinšavać adna adnu z dniom naradžeńnia, naprykład.
Ja vielmi časta pryhadvaju sustreču z žančynaj, jakaja atrymała try z pałovaj hady kałonii za toje, što dasyłała palitviaźniam pasyłki ŭ SIZA, u tym liku i mnie. I voś kali ja pabačyła jaje ŭ kałonii, heta byŭ taki vielmi čullivy momant. Bo było vielmi prykra, što jana apynułasia ŭ turmie. Dobry čałaviek, jaki spačuvaŭ inšym, chacieŭ padtrymać inšych, atrymaŭ za heta try z pałovaj hady.
Z druhoha boku, ja, viadoma, vielmi rasčuliłasia, što zmahła ź joj paznajomicca. Moža być, tamu, što ja ŭvieś čas pracavała ŭ śfiery ŚMI i pryzvyčaiłasia hladzieć na rečy troški zboku. I, vidać, na toje, što adbyvałasia sa mnoj, ja taksama hladzieła tak, nibyta heta adbyvajecca nie sa mnoj. Heta mnie dapamahała aceńvać situacyju bolš z humaram, vidać. Ja nie adčuvała, što ja achviara, što ja prachodžu praź niejkija nievierahodnyja vyprabavańni. Ale ja, naturalna, ja razumieła, što ja niespraviadliva znachodžusia ŭ hetym miescy.
— Škada było času, mnie było vielmi škada taho, što ja nie mahu być pobač sa svaimi blizkimi ludźmi. Ale ja nie mahu skazać, što pakutavała ŭvieś čas. Bo kali b ja zasiarodziłasia mienavita na hetym, to ja b nie zmahła zachavać zdarovyja niervy na praciahu ŭsiaho hetaha času.