Biełarusam nie varta saromiecca nie toje što biełaruskaj movy, ale i trasianki taksama.
Biełaruś maje vielmi šmat paralelaŭ z Aŭstryjaj: svajoj historyjaj, svaim źjaŭleńniem jak nacyi, i ŭ tym liku chočacca adznačyć paraleli na moŭnym uzroŭni.
Aficyjnaja mova ŭ Aŭstryi — niamieckaja, u bujnych haradach, asabliva Vienie, ludzi ŭ pobycie zvyčajna razmaŭlajuć dosyć blizka da litaraturnaha standarta. Adnačasova jany majuć ŭłasnyja havorki (prykładam vienski dyjalekt Wienerisch), jakija žyvuć i pra jakija dbajuć. Isnuje navat nievialikaja Vikipiedyja na
Staŭleńnie aŭstryjcaŭ da svajho dyjalekta cikavaje i pavučalnaje dla biełarusaŭ, jakija zvyklisia saromiecca svaich rodnych biełaruskaj movy i vytvornaj ad jaje trasianki.
Na aŭstryjskim dyjalekcie, jaki, paŭtarusia, nie maje statusa movy i navat kadyfikacyi, pišuć vieršy i pieśni, im šyroka karystajucca ŭ štodzionnym žyćci. U pryncypie, padobnaje staŭleńnie da svaich dyjalektaŭ isnuje i ŭ rehijonach Niamieččyny, ale ŭ aŭstryjakaŭ heta badaj što vyražana jašče jaskraviej — usio ž samastojnaja nacyja! Kali nie pamylajusia, u pieršaj pałovie 20 stahodździa isnavali prajekty stvareńnia litaraturnaj aŭstryjskaj movy, ale jany nie byli realizavanyja:
u adroźnieńnie ad biełarusaŭ, aŭstryjcy nie mieli nahetulki mocnych tradycyj kulturnickaj aŭtanomii ad vialikaha susieda — Niamieččyny i ŭ adroźnieńnie ad hałandcaŭ ci luksiemburžcaŭ spaźnilisia z stvareńniem ułasnaj, asobnaj ad ahulnaniamieckaj, movy.Tym nie mieniej, aŭstryjcy majuć bahata samastojnaj ad niemcaŭ jurydyčnaj i aficyjnaj leksiki ŭ ramkach ułasnaha standarta niamieckaj movy.
U 70ia —Hetaja muzyka zastajecca vielmi papularnaj i dahetul. Voś, naprykład, cudoŭnaja pieśnia adnaho z najbolš viadomych80-ja hady ŭ Aŭstryi była mocnaja moda na tak zvany Austropop — estradnuju muzyku na aŭstryjskim dyjalekcie.
Ci voś pieśnia «Schifoan» («Katacca na łyžach»), lubimy himn aŭstryjskaj harnałyžnaj industryi:
Falko, najbolš viadomy ŭ śviecie aŭstryjski
***
U Biełarusi čynoŭniki lezuć z skury, razmaŭlajučy
Niekatoryja rasiejskamoŭnyja biełaruskija mieścičy kampleksujuć, kali nie mohuć pravilna vymavić rasijskaje «č». Inšyja, pabolej urbanizavanyja, z ułaścivaj biełarusam nietalerantnaściu i krytykanstvam nakidvajucca ź jenkami «bydła! kałhaśniki!» na tych svaich suajčyńnikaŭ, chto tak robić ci chto ŭžyvaje ŭ rasiejskaj movie słovy i vyrazy «burak» ci «s bolšieho».
Aŭstryjcy dyk chutčej naadvarot, z asablivaj asałodaj padčas pary ŭstaŭlajuć u svaju pramovu dyjalektnaje słaŭco dziela pikantnaści. I naadvarot lubiać pakpić ź litaraturnaha niamieckaha vymaŭleńnia.
Kali b rasijskamoŭnyja biełarusy byli aŭstryjcami, jany b tolki padkreślivali svajo ćviordaje «č» i hekańnie. Bo ŭ hetych rečach niama, nasamreč, absalutna ničoha, čaho treba było b saromiecca.
Navat naadvarot: heta admietna, prykolna, a hałoŭnaje — svajo ŭłasnaje. A z ulikam taho, što trasianka — heta prystupka da litaraturnaj biełaruskaj movy, dyk kali b biełarusy byli b aŭstryjcami, jany b, zrešty, razmaŭlali
I na paśledak videa, dzie na kałarytnym aŭstryjskim dyjalekcie pramaŭlaje badaj što samy viadomy ŭ śviecie aŭstryjak siarod našych sučaśnikaŭ — Arnold Švarcenehhier:
Nie saromciesia biełaruskaj movy i taksama nie saromciesia i svajoj rodnaj trasianki — jaje ŭ Zachodniaj Jeŭropie nichto b nie saromieŭsia.
Kamientary