Na ŭračystaj cyrymonii pryniaćcia vajennaj prysiahi Łukašenka zajaviŭ, što moc i siłu armii vyznačajuć ludzi, addanyja rodnaj krainie vajskoŭcy.

Źviartajučysia da navabrancaŭ, Alaksandr Łukašenka jon skazaŭ, što prysiaha — heta nie prosta vysokija słovy, rytuał ci danina tradycyi, a pa-sapraŭdnamu darosły i adkazny krok.
«Z hetaj chviliny vaša sumleńnie i zakon pradjaŭlajuć da vas najvyšejšyja patrabavańni. Zvańnie vajskoŭca abaviazvaje być stojkim, advažnym, viernym abaviazku i svajoj krainie», — skazaŭ Łukašenka.
Jon źviarnuŭ uvahu, što ŭ luboj armii biassprečnymi pieravahami źjaŭlajucca najaŭnaść sučasnaj zbroi i techniki. Ale jaje moc i siłu vyznačajuć ludzi, addanyja rodnaj krainie vajskoŭcy, jakija ŭ adzinym strai stajać na varcie miru i biaśpieki Ajčyny.
Ciapier čytajuć
Kala Safii ŭ Połacku pastavili pomnik lotčykam Ničyparčyku i Kukanienku. Ale navat nie samalot toj madeli, na jakoj jany zahinuli, a aerapłan stalinskaha času
Kamientary