Pałova žycharoŭ Horadni da siońnia — «lenincy», takimi ich ličyć načalstva, piša na svaim błohu Siarhiej Astraviec.
Zajšoŭ u kramku z posudam i ledź nie zaśmiajaŭsia ad niečakanaści: pobač z turkami, kafeteryjami, dźvie talerki z malunkami — adnaja z Kałožaj, ź biełaruskim nadpisam, druhaja taksama, možna skazać, ale nie zusim. Na joj čatyry vyjavy — toj ža Kałožy, pravasłaŭnaha saboru ŭ pseŭdaruskim styli, katedralnaha kaściołu i čahości jašče, zdajecca, karaleŭskaha pałacu. A pasiaredzinie «reklamna‑turystyčny»nadpis — «30 let Leninskomu rajonu«.
Vam užo zachaciełasia kupić henuju talerku? Eklektyka, biezhustoŭščyna? Rečaisnaść?! Ichniaja sprava, ale badaj ža reč dla ŭnutranaha karystańnia — dla členaŭ vykankamu, dy apynułasia ŭ prodažy z raźlikam, naprykład, na ŭsiebiełaruski interfest, jaki adbudziecca ŭ Leninskim rajonie nieŭzabavie. Da słova, ja pacikaviŭsia ŭ dziaŭčat: ci kuplajuć talerku? Biaruć, adkazvajuć. Mahčyma, tyja ž čynoŭniki.
Słoŭ niama: padobnyja suveniry, paštoŭki — reč raspaŭsiudžanaja. Horad Krakaŭ, naprykład, i niekalkich pomnikaŭ. Albo Maskva i — toje ž samaje. Ale ž jakraz i pišuć, što heta — Maskva, a nie ćmutarakanski rajon horadu. Bo i haradzienskaja ž talerka pakazvaje pomniki architektury ŭsioj Horadni, pakolki pa‑za «Leninskim rajonam» ich niama, aproč chiba Franciškanskaha kaściołu za Niomanam.
Mnie zapiarečać: isnavali ž cełyja servizy z maŭzalejem, «Lenin u maŭzalei», jany sa Stalinym na łavačcy i hetak dalej. Siońnia azdablajuć muzejnyja vitryny, maŭlaŭ. Zhodny, jany adlustroŭvali tahačasnuju epochu. A siońnia epocha krychu inšaja, chacia ŭ Biełarusi jana — praciah toj samaj, nie paspračaješsia. Adnak sami členy vykankamu nie pažadali (!) na svajoj talercy ŭbačyć vializnuju leninskuju statuju, jakaja — sutnaść nazvy ichniaha rajonu. Nie pažadali! Chacia rabiŭ jaje nie samatužny amatar, a sucelny laŭreat spadar Azhur. Atrymlivajecca, čynoŭniki adčuli, što razam z chramami statuj Illiča siońnia nibyta nie zusim tančyć, choć i hanarova dy vysoka staić na svaim raniejšym miescy pasiaredzinie ŭłasnaha — leninskaha rajonu.
Sakretaŭ siońnia asablivych niama, usim viadomy źmiest cydułak, jakija dasyłaŭ Illič u ČK, u volnym pierakazie — «Daražeńni Feliks Edmundavič! Papoŭ — rasstrelvać, nie cyrymonicca ź imi, cerkvy nie škadavać! Heta archivažna, bacieńka, u ciapierašni pierałomny momant. Tut: chto kaho! Z kamunistyčnym pryvitańniem…»
Zrešty, nielha nie dapuścić, što słavetnuju taleračku tyražanuli dla nasielnictva dy pryjeznych, a voś numaravanyja servizy mahli zrabić tolki dla abranych, dla zasłužanych, dla paśviečanych: tam i statuja leninskaja, tam i partret z faksimile, i pieršaha źjezdu RSDRP chatka, i hazeta «Iskra», jakuju pa našaj čyhuncy cieraź Nioman pierakidali kaliści časam ź Lejpcyhu ŭ rasiejskuju hłybinku… Smačna źjeści, mabyć, z takoj ekskluzyŭnaj talerki słavutuju siaŭružynu z chrenam, jakuju hetak lubiŭ pravadyr, pra jakuju pisaŭ u svaich tvorach.
Ciapier čytajuć
Staŭ hierojem Mahiloŭskaha ŭniviera, źbiraŭ falkłor, pracavaŭ na biełarusizacyju sadkoŭ — raskazvajem pra Jaŭhiena Bojku, asudžanaha za salidarnaść z palitviaźniami

Kamientary