Sukijaki vestern Džanha
U miastečku, dzie znajšli zołata, zmahajucca za ŭładu banda Hendzi, apranutaja ŭ biełaje – i banda Chejke, apranutaja ŭ čyrvonaje. Kali ŭ vioscy źjaŭlajecca kaŭboj, jaki nadzvyčaj trapna stralaje, paŭstaje pytańnie, a da kaho jon dałučycca…
Karcina japonskaha režysera Takašy Miikie, jaki vypuskaje dziorzkija filmy stachanaŭskimi tempami – hlučnaje synefilskaje praktykavańnie ŭ vesternie, natchnionaje Kvencinam Tarantyna, jaki źniaŭsia ŭ roli apaviadalnika.
Kaŭboi – za vyniatkam Tarantyny – japoncy z koltami i katanami, zakłapočanyja cyrymonijami i novaju technikaj (kulamioty, vybuchoŭka – usio idzie ŭ chod). Heta vestern, što zaciata cytuje italjanskija stužki 60-ych, samurajskija karciny Kurasavy, manhu j anime, Uiljama Šekśpira, “Noč žyvych mierćviakoŭ” i vampirskija štampy.
Miikie nia hrebuje aničym. Film pulsuje hvałtam, hieroi nie chavajuć svajoj umoŭnaści i hanaracca błahoj hulnioŭ. Lohika stužki – nie siužet, i navat nia žanr – a cytaty ź filmaŭ i žanraŭ, vizualnaja raskoša lichamankavaha kalažu, biełaje i čyrvonaje, ružy, kula, adkinutaja lazom.
Jajka źmiai, vydranaje ź jejnaha cieła, staraja z koltam, kulamiot u damavinie, skrynia z zołatam – usio padparadkavanaje kropkavym (i šykoŭnym) vizualnym udaram, jakija plavać chacieli na ahulny siužet.
Nieachajna-vybuchovy postmadernovy kalaž Miikie i Tarantyny moža ličycca adnolkava biazdarnym i adnolkava hienijalnym.
Kamientary