Vielmi dobry Vaviłon: vyjšaŭ daviednik pa Minsku, jakoha jašče nie było
Piša Siarhiej Chareŭski.
«Historyjki» Michaiła Vałodzina nie jość adnoj, na nas usich, praŭdaju. Jahonaja kniha tčecca z roznych praŭdaŭ. U pradmovie aŭtar papiaredžvaje, što ŭ apoviedach «rečaisnaść mirna susiedničaje z fantazijaj, a dakumienty — z čutkami. U ich horad paŭstaje takim, jakim my jaho raniej nie viedali… Heta raspoviedy pra Minsk i minčukoŭ».
Jak heta niaprosta i adkazna — raskazać pra rodny horad.
Nie pra rodny dom, nie pra pachi i huki vulicy dziacinstva, što žyvuć stolki ŭ tvaim sercy, kolki pamiataješ siabie, a pra ceły horad. Pra horad, čyja historyja źmiaściła ŭ sabie stolki losaŭ i stolki padziej, što ich nie achopić paasobnaja pamiać!
Ja ź vialikaj achvotaju i šyrokaj uśmieškaju pačytaŭ, naprykład, jak haściŭ u našaj stalicy tavaryš Žamsarajhijyn Sambu, staršynia Vialikaha churała Manholii, i pra burny minski raman polskaha Stalina — Balasłava Bieruta, čyjo imia ŭviekaviečyli ŭ naźvie vulicy.
Michaił Vałodzin paraŭnoŭvaje Minsk kanca XIX — pačatku XX stahodździa sa staražytnym Vaviłonam, u hucie jakoha pierapłaŭlalisia movy i plamiony ŭ niešta novaje, dahetul niaznanaje.
Takich vaviłonaŭ i vaviłončykaŭ było bahata miž Bałtykaj i Adryjatykaj, ale tolki Minsku nakanavana było vyraści ŭ sotni razoŭ, da dvuch miljonaŭ ludziej, apiaredziŭšy bolšaść stalicaŭ Jeŭropy! Čamu tak stałasia? Častku adkazaŭ my znojdziem akurat u hetaj knižcy.
Pieršyja narysy Michaiła Vałodzina, nazvanyja samim aŭtaram jak «historyjki», pabačyli śviet u minułym stahodździ, u haziecie «Imia», zatym niekatoryja źjavilisia ŭ almanachu «Monołoh». Kolkaść niepaźbiežna pierarastała ŭ jakaść, usio bolš ludziej refleksavała na hetyja apoviedy, zachaplałasia, spračałasia, spryčyniałasia da jahonaje pracy. Siońnia «Minskije istorijki» — brend, ź jakim Michaił Vałodzin pracuje niesupynna.
Jakija vynajści słovy, kab, dačytaŭšy hetuju knihu, čytač i sam pavieryŭ tabie i padzialiŭ z taboju tvaju, takuju čałaviečnuju, nieabjektyŭnaść zachoplenaści? «Prohułki po horodu…» składajucca z čatyroch častak-špacyraŭ.
Aŭtar zaprašaje nas zrabić niaśpiešny ahlad navat i taho, čaho ŭžo nie ŭbačyć nichto. Kožny z maršrutaŭ maje ŭłasnuju schiemuilustracyju, na jakoj paznačany samyja istotnyja, na dumku aŭtara, miescy i mieściejki. Staryja fota tut susiedziać ź viasiołymi malunkami Siarhieja Stalmašonka i žartaŭlivymi kamientarami. Da prykładu — partret mała znanaj u nas impieratrycyziamlački Kaciaryny I z zabaŭnymi siužetami abapał: impieratryca nadaje fieldmaršalskaje žazło Janu Kazimiru Sapiehu dy nadaje bratu svajmu, ramiźniku Kału Skaŭronskamu, dvaranskuju hodnaść. A voś tut lažyć pavaleny stodziŭ Stalina, a tut — kot uvažliva čytaje apovieść Puškina pra Dubroŭskaha…
Aŭtar abjadnaŭ u sucelny tekst dakumientalnyja i lehiendarnyja minskija apaviadańni, stvaryŭšy niezvyčajny daviednik pa horadzie. U adnoj piarestaj knizie znajšlisia adnačasna i hid, i zbornik haradskich aniekdotaŭ, i mifałahičny daviednik, i aŭtarskija ese. U vyniku paŭstaje niešta ŭ žanry (dazvolu sabie kulinarnuju terminałohiju) nouvelle cousine — źmiašeńnie viedamaha ź nieznajomym, trahičnaha z kamičnym, rečaisnaha z ujaŭnym.
Aŭtar ćviorda trymajecca maršrutaŭ samaha jadra Minska, vakoł jakoha krucicca hałaktyka imionaŭ — ad impierataraŭ i hiensiekaŭ da paetaŭ, matematykaŭ i litarataraŭ z suśvietnymi imionami.
Pa minskich vulicach pad ruku z čytačami buduć chadzić Maljer z Valteram, Maniuška z Duninym-Marcinkievičam, Kupała z Kołasam. Tut vam Puškin i Ejnštejn, Dastajeŭski i Tałstoj, Osvald i Kastra. Vašymi spadarožnikami buduć habrei i italjancy, palaki i rasiejcy, niemcy i francuzy, nat manhoły z kitajcami. Nasamreč Vaviłon!
Dziakujučy tvorčaści mastakadyzajniera Stalmašonka i viasiołym karcinam Ihara Rymašeŭskaha, što azdobili vokładku, my majem redki, pa ciapierašnich časach, prykład vysokaj knižnaj mastackaj kultury.
Kniha — nakładam 5000 ekzemplaraŭ — dvuchmoŭnaja, pa-rasiejsku i pa-anhlijsku. Aŭtar spadziajecca vydać inšuju moŭnuju viersiju knihi: na biełaruskaj i niamieckaj movach. I mienavita dziakujučy hetaj, a nie jakoj inšaj knizie, ujaŭleńnie pra horad składziecca ŭ najšyrejšaj aŭdytoryi.
Čym kniha važnaja? Minsk ad 1930-ch až da 1980-ch amal całkam vypaŭ z ułasna biełaruskaha nacyjanalnaha dyskursu. Tolki ŭ apošnija savieckija hady pačałasia pieraacenka, naprykład, davajennaj architekturnaj spadčyny.
Ciapier i Iosif Łanhbard, staŭšy piersnažam Ihara Babkova i hierojem užo niekalkich filmaŭ, u našym kulturnym panteonie zajmaje miesca niedzie pobač z Markam Šahałam. My raśli ŭ horadzie, jaki ros razam z nami. A siońnia bolšaja častka Minska — užo pomniki architektury ci prykłady budaŭnictva minułaha stahodździa! Tolki zaraz my pačynajem šanavać hetuju prastoru, daražyć joju i baranić jaje. Architektary i inžyniery, skulptary i mastaki, čynoŭniki i budaŭniki, jakija stvaryli naš horad u siaredzinie minułaha stahodździa, užo nie z nami. Pieraasensavać ich rolu ŭ našaj kultury, vyznačyć ich miesca ŭ historyi biełaruskaj stalicy jašče naležyć. I ŭ hetym sensie kniha Vałodzina zaprašaje da vialikaj razmovy.
My, u svaim postkałanijalnym dyskursie, nie brali za kłopat acanić rolu ŭ losie našaje stalicy takich piersanažaŭ, jak Zachar Karniejeŭ abo Fiodar fon Bierh. U savieckaj litaratury rola jaŭrejaŭ i tataraŭ, palakaŭ i rasiejcaŭ u historyi Minska zza palityčnych mierkavańniaŭ zamoŭčvałasia. Ale my tym samym biaskonca źbiadnili siabie. Dziva što biez «čužych» upłyvaŭ našaja haradskaja historyja vychodzić adnakolernaj i niecikavaj.
Kniha Michaiła Vałodzina prapanuje nam panovamu pabačyć toj śviet, palubić jaho, zrazumieć va ŭsioj dyjalektyčnaj niepadzielnaści i šmatabličnaści jak adno cełaje — Minsk.
Kamientary