«Pasprabuju krychu suciešyć vas tym, što ŭsie my ščaślivyja ludzi». Andrej Skurko atrymaŭ premiju imia Lva Sapiehi
Žurnalist i piśmieńnik, były palitviazień Andrej Skurko atrymaŭ sioletniuju premiju imia Lva Sapiehi, piša Biełaruskaja słužba Polskaha radyjo. Premija dajecca za vydatny ŭkład u farmavańnie i raźvićcio hramadzianskaj supolnaści ŭ Biełarusi i pabudovu niezaležnaj, demakratyčnaj Biełarusi, skiravanaj u Jeŭropu.

Premija Lva Sapiehi była zapačatkavanaja ŭ 2006 hodzie paśla pieršych paślavybarčych pratestaŭ. Tady ž, darečy, u Polščy była stvoranaja stypiendyjnaja prahrama imia Kalinoŭskaha.
Inicyjatarami premii źjaŭlajucca Kalehium Uschodniaj Jeŭropy va Urocłavie i Studyjum Uschodniaj Jeŭropy Varšaŭskaha ŭniviersiteta, a jaje sponsary — piać polskich VNU (Varšaŭski ŭniviersitet, Jahiełonski ŭniviersitet u Krakavie, Urocłaŭski ŭniviersitet, Poznański ŭniviersitet imia Adama Mickieviča i Biełastocki ŭniviersitet). Łaŭreaty premii haściujuć u hetych univiersitetach, čytajuć lekcyi na biełaruskuju tematyku i pravodzić ułasnyja navukovyja daśledavańni.
Andrej Skurko — biełaruski žurnalist i pierakładčyk, piśmieńnik, były redaktar «Našaj Nivy». U lipieni 2021 hodzie jaho zatrymali padčas razhromu pracy redakcyi ŭ Minsku, a paśla asudzili na 2,5 hoda kałonii. Za kratami jon napisaŭ piać knižak vieršaŭ dla dziaciej, jakija stali biestsielerami. Ciapier jon žyvie za miežami Biełarusi, a za apošni hod padrychtavaŭ da druku dziońniki Maryi Čapskaj, Mielchijora Vańkoviča i Michała Sapoćki ŭ pierakładzie na biełaruskuju movu.
Dyrektar Studyjum Uschodniaj Jeŭropy Varšaŭskaha ŭniviersiteta Jan Malicki u svaim vystupleńni padkreśliŭ, što Andrej Skurko atrymaŭ sioletniuju premiju za svaje zasłuhi ŭ niezaležnickim biełaruskim ruchu:
«My majem spravu ź viadomym publicystam, pierakładčykam, čałaviekam, jaki taksama robić vialiki ŭkład u papularyzacyju polskaj litaratury ŭ Biełarusi, tamu što jon byŭ vydaŭcom [Maryi] Čapskaj, pierakładčykam i vydaŭcom Mielchijora Vańkoviča. Hetaha b chapiła, kab dać jamu premiju. Ale tut u jaho ceły bukiet dasiahnieńniaŭ, bo heta i žurnalisckaja dziejnaść («Naša Niva», Arche), i pierakłady, i vydavieckaja dziejnaść, i ŭrešcie dva hady turmy.

Sioleta žury vyrašyła ŭručyć premiju nie prafiesaru i, ułasna kažučy, daśledčyku, a tamu, chto maje mienavita takija zasłuhi, bo choć hetuju premiju ŭručajuć univiersitety, to hetaja ŭznaharoda nie za navukovyja daśledavańni, a za zasłuhi ŭ farmavańni biełaruskaha hramadstva ŭ duchu svabody i niezaležnaści. Tak što ŭ hetym vypadku Andrej Skurko pasuje vyklučna dobra».

Padčas uračystaści ŭručeńnia Premii imia Lva Sapiehi Andrej Skurko vystupiŭ z karotkaj lekcyjaj «Biełaruś i Polšča ŭ śviecie paśla kanca śvietu»:
«Niadaŭna mnie vypała mahčymaść redahavać knihu biełaruskaha historyka, ź jakoj ja daviedaŭsia pra krynicy bahaćciaŭ kanclera Vialikaha Kniastva Litoŭskaha Lva Sapiehi, u honar jakoha nazvanaja hetaja premija. Hety mahnat, uładalnik biełaruskich lasoŭ, pradavaŭ na Zachad tony popiełu. U tyja časy jon byŭ nieabchodny ŭ chimičnaj pramysłovaści. I ŭ hetym jość takaja sumnaja ironija, što papiališča — heta ŭsio, što z pośpiecham moh prapanavać naš kraj za apošnija piaćsot hadoŭ historyi.
Biełarus nie moža skazać, što jon žyvie ŭ domie, jaki pabudavali jaho prodki ŭ čaćviortym-piatym kalenie, što jaho siamja nikoli nie pierasialałasia suprać jaho voli, što jon maje pryvatnuju biblijateku, źbiranuju stahodździami. Kožnyja dziesiacihodździ našy siadziby pieratvaralisia ŭ popieł. Pra heta pisali ŭ svaich uspaminach Mielchijor Vańkovič, Maryja Čapskaja i inšyja. My vymušanyja viartacca da spalenych paloŭ, viartacca z turmaŭ, sa ssyłki, usio adbudoŭvać, bo naša kraina hetaha zasłuhoŭvaje, bo lepšaj niama».
U toj ža čas jon znachodzić padstavu i dla aptymizmu:
«Pasprabuju krychu suciešyć vas tym, što ŭsie my ščaślivyja ludzi, bo ščaście daśledčyka — žyć u cikavy čas».

Na Youtube-kanale «Bejbus» źjavilisia multyvieršy Andreja Skurko «Chto žyvie ŭ haražy»
Andrej Skurko ŭ listach: Niama harantavanaj i peŭnaj adpłaty za pieražytaje. Tolki sam hety šlach, ułasna, i jość
«Niejak apošnim časam, vybirajučy knihi, dumaješ: a što jana tabie daść?» Andrej Skurko ab pračytanym i adrefleksavanym
«Jak pisaŭ kardynał Ryšeljo, ciarpieńniem možna ŭsio pieraadoleć». Jašče trochi mudraści ad Andreja Skurko
Kamientary